Pazite!! Niste jedini i to je sasvim normalno

Priča kaže da je i Sigmund Freud bio omiljeno dijete. Kao prvo od osmero djece svojih roditelja, s još dva polubrata iz očeva prvog braka (otac je bio 20 godina stariji od majke), Sigmund je zauzimao počasno mjesto u velikoj obitelji. Očito je uživao u povlaštenom statusu, a u jednom je pismu naveo: “Čovjek koji je najomiljenije dijete svoje majke, u život ponese osjećaj pobjednika, sigurnost u svoj uspjeh, što ga često dovede i do stvarnog uspjeha”.

Nije zabilježeno što su o tome mislila Freudova braća i sestre, no poznato je da Sigmund nije ostvario svoje snove da postane general ili ministar, nego se okrenuo tadašnjem rubnom području medicine - psihijatriji. Postao je jedan od najcitiranijih psihoanalitičara, tako da je naposljetku njegova rečenica, koje povezuje status miljenika u obitelji i uspjeh u životu, dobila potvrdu.

MAZE I SRAMEŽLJIVCI

Pravo je pitanje: je li dobro biti omiljeno dijete svojih roditelja? I zašto roditelji odabiru jedno, a ne drugo dijete? I koliko je uopće istine u roditeljskoj tvrdnji da svu djecu jednako vole? - Iako svaki roditelj kaže da jednako voli svu svoju djecu, to nije sasvim točno. Pritom oni nisu neiskreni, samo nisu svjesni da prave razliku, da nejednako postupaju prema svom prvorođenom djetetu i onom najmlađem. Nemaju isti odnos kada im se nakon tri ili više sinova konačno rodi kći ili kada nakon nekoliko kćeri dobiju sina.

Roditelji jednako vole svu svoju djecu, ali ipak nekome od njih malo više popuštaju, dopuste nešto što drugome ne bi. To nije uvijek rezultat drugačijeg roditeljskog stava jer ni sva djeca nisu ista. Međusobno se mogu veoma razlikovati. Najmlađi je često razmažen jer je okružen starijima od sebe i uvijek netko uskoči i napravi nešto što bi i on sam mogao učiniti.

Neka su djeca po prirodi prave maze i umiljavanjem uspiju postići više te dobiti više pažnje od svih. Druga su sramežljiva, zatvorenija, teže uspostavljaju komunikaciju s drugima, pa se i okolina drugačije odnosi prema njima. Radi se o tome kakve tko ima osobine ličnosti, pa je i naš odnos samo prividno isti prema svakome, čak i onda kad smo u ulozi roditelja - rekla je psihologinja Ivana Sabol iz zagrebačke Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn.

REDOSLIJED DOLASKA NA SVIJET

Postoji nešto u redoslijedu dolaska na svijet. Prvorođenac je dočekan s mnogo ljubavi, roditelji se trude oko njega, posvećuju mu puno pažnje, naposljetku i sami se učeći roditeljstvu. Upravo zbog toga mnoge psihološke studije govore da su prvorođeni inteligentniji, premda ne i pametniji od mlađe braće i sestara. U tome ima logike jer se oko prvorođenog djeteta roidelji jako angažiraju. Pokazalo se da prvorođeno dijete obično odraste u ozbiljniju i odgovorniju osobu.

S drugim djetetom, iako uživa svu ljubav i pažnju, već ste se naučili roditeljstvu, ali sad ste pod pritiskom brojnih obaveza pa se to dijete može osjećati zapostavljeno u odnosu na starije. Često je kritično prema braći ili sestrama, oštrijeg smisla za humor, povremeno sažaljeva samog sebe, ali uvijek zna skrenuti pozornost na sebe - bilo umiljavanjem, plakanjem ili nekom nepodopštinom. Ne iznenađuje ako postiže lošiji uspjeh u školi jer uvijek mu se na nos stavlja primjer starijeg.

Treće dijete osjećat će se zapostavljeno u roditeljskoj ljubavi ili će izboriti status omiljenog, kao najmlađeg djeteta u obitelji. Ostat će zauvijek mezimac. No, to ne mora biti pravilo jer sve ovisi o karakteru djeteta i odnosima koji su vladali u obitelji u kojoj je odrastalo. Premda se zaklinjete da svu djecu volite jednako, podsvjesno osjećate da vam je jedno bliže srcu nego drugo. Ili su u obitelji podijeljene uloge: kći može oca motati oko malog prsta, dok će majka biti naklonjenija sinu. Ili je obrnuto. Sa svakim djetetom posebno razvit ćete drugačiji odnos. I neka vas zbog toga ne peče savjest, poručuju psiholozi.

Uporište za favoriziranje jednog djeteta pred drugim leži u našoj vlastitoj ličnosti. Ili vam to dijete uvelike nalikuje, ne samo fizički, nego i po strukturi ličnosti, ili ima one osobine koje bismo voljeli i sami imati. Na primjer, mlađa kći pršti životnom radošću, radi što poželi, ne mareći što drugi misle. Uz strog odgoj koji ste sami iskusili, koliko ste se puta poželjeli i sami tako ponašati? Svoju ozbiljnost i odgovornost prenijeli ste na stariju kćer, ali mlađa je zadobila privilegirano mjesto. S druge strane, otac je zadivljen osobama s akademskim statusom i kaže da će učiniti sve da njegova prvorođena ode na studij u inozemstvo. Jednom riječju, skloniji smo onom djetetu koje pokazuje one osobine koje nam se više sviđaju. To je poput izbora partnera. Netko nam se svidi, a netko ne. Pitate se zašto! Dijete na neki način osjeti da je br. 2 u obitelji, zato se trudi steći vašu naklonost, ali, nažalost, ipak ne može iskamčiti vašu ljubav.

BRAĆA I SESTRE S druge strane, stavljanje jednog djeteta na obiteljski pijedestal može pogubno djelovati na njega. Može postati arogantno, zahtjevno, naporno dijete, očekivati da mu se svaki prohtjev bespogovorno ispuni. Ali, tko bi poželio takvu osobu pokraj sebe u odrasloj dobi? Ne zaboravite ni da poklanjanje jednom djetetu više pažnje nego drugome može imati neugodan odjek na obiteljske odnose. Nemiljenik, kojega ćete nazivati i problematično dijete, osjećat će se odbačeno i izolirano, a ni miljenik se možda neće previše ugodno u povlaštenoj poziciji.

Na neki način mogao bi se osjećati krivim za bratov ili sestrin položaj. Provedite više vremena sa svojim “problematičnim” djetetom, možda samo želi skrenuti pozornost na sebe. Mnoga braća i sestre odrastaju s osjećajem da im je onaj drugi “ukrao” roditeljsku pažnju i ljubav. Bratsko suparništvo je oblik ljubomore u djetinjstvu i većina ga psihologa smatra posve normalnim. No, ako preraste u netrpeljivost i pravu ljubomoru, doista se morate zapitati koliko ste tome pridonijeli svojim ponašanjem. Odrastanje s osjećajem zapostavljenosti uvelike će utjecati na ostatak našeg života. Potrudite se da to ne bude slučaj s vašim djetetom.

Ne osjećajte krivnju zato što vam je jedno dijete više priraslo srcu od drugog. To je prirodno i manje-više svi roditelji s više djece osjećaju isto, iako to ne priznaju. Kada shvatite da je jedno dijete zauzelo onaj poseban status, zapitajte se zašto je tako. Zašto ste s jednim djetetom “kliknuli”, a s drugim ne. Ne morate promijeniti ono što osjećate, ali možete promijeniti svoje ponašanje. Najgore od svega jest da ono drugo dijete odrasta s groznim osjećajem “da nije dovoljno dobro”. Nije, dakle, važno kako se vi osjećate, mnogo je važnije kako se osjeća dijete. Posvetite se malo više “zapostavljenom” djetetu, stvorite samo vaše posebne trenutke u kojemu će nemiljenik imati vašu stopostotnu pažnju. Pripazite da ne odete u drugu krajnjost, da ga počnete gušiti ljubavlju i darovima. Izazvali biste pravu uzbunu i zbrku među djecom. Uravnotežite ljubav i pažnju prema svoj djeci, neka se svatko osjeti posebnim, ali ne posebnijim od braće i sestara.